Daljine nisu to sto se za dusu primilo...pusta su to polja nade i barikade izmedju nas...
Tesko je ostvariti sebi sve zelje. I onda kada mislimo da smo neizmjerno sretni na povrsinu najcesce ispliva neki ocaj, tuga ili zelja za boljim, zelja za uspjehom, za dostizanjem nedokucivih ciljeva koji se cine tako obaveznim za doseci.
Sta bi djevojka pozeljela?
Ona ista djevojka koja se zaljubila u vjetar i koja je dobila sve o cemu je ikad sanjala?
Vec ga dugo posmatra, to i sama zna.
Tako dugo da joj se cini da ga zna cijeli zivot. Tako cesto sanja o njemu da vec zna kakvi su njegovi poljupci, njegov dah, kosa, dodir.
Djevojka je opet sama. Po ko znam koji put ona prolazi cesljem kroz svoju dugu, crnu kosu. Ispred nje je veliko zrcalo i stolic sa raznim mirisima. Djevojka ih pazljivo pregleda. Bira najmanju bocicu. Sobu preplavlja miris vanilije i lavande. Njene oci sijaju. Zbog osjecaja koji je ispunjava i zbog sitnih suzica koje se skrivaju u njenim velikim ocima.
U ogledalu je sada samo odlucna, vesela i zaljubljena djevojka. Sto onda ceka? I sama zna zasto je kosu pocesljala tako polako, od tjemena do vrhova. Zasto je miris izabrala tako oprezno.
I dalje posmatra svoj odraz. Kada bi barem takva cura mogla uraditi sve ono sto ona oduvijek zeli.
Vec je vani, obucena u sarenu, ljetnu haljinicu. Znala je da ce ga naci. On je kao mjesec - gdje god da ode on je stalno tu.
Jorgovani mirisu ulicom. Njihov miris je tako opojan. Vec ga je mogla vidjeti.
Tamo kod vrbe, gdje je ona toliko cesto odlazila zamisljajuci sebe pored njega kako zajedno slusaju vjetar.
I koliko puta je on odlazio bez upozorenja ostavljajucu je u mraku, odnoseci sa sobom i vjetar i mjesec i miris jorgovana.
Ali sada je znala da ju je primjetio. Njena je kosa bila carobna, njene oci su svjetlucale, a miris vanilije i lavande je milovao njeno tijelo. Zaista vidio ju je. Kako i ne bi. Ona je bila tu samo zbog njega.
U sobi ju je i dalje cekalo zrcalo i onaj isti odraz.
"Zelis li da ti ispunim zelju, djevojko?", upitala ju je osoba iz zrcala, dok je ona ponovo cesljala kosu.
"O, naravno! Naravno da zelim!"
"Reci mi, sta najvise zelis u zivotu?"
"Zelim da me odvedes na moje najdraze mjesto i zelim da me tamo ceka ljubav mog zivota, najposebnija osoba, onaj koji zasluzuje svaku moju suzu, moj osmjeh, moj uzdah!"
"Dobro, djevojko, ali zelim da znas da imas pravo samo na jednu zelju."
"O, znam...znam da ce me on tamo cekati. Znam da me je vidio i da on osjeca sve sto i ja."
Odraza nestade, a djevojka se nadje na onom mjestu pored vrbe, opijena mirisom jorgovana i obasjana mjesecinom.
Zasto se on nije pojavio?
Jednom su skupinu mladica pitali sta bi pozeljeli da nadju na vrhu najvise planine. Vecina ih je odgovorila da bi zeljeli pronaci srecu, zdravlje, uspjeh u poslu, novac...Ali kada su isto pitanje postavili skupini djevojaka sve one su imale potpuno jednak odgovor...popele bi se na sam vrh planine, ako treba i u stiklama, samo ako bi im neko obecao da ce tamo pronaci ljubav svog zivota.
Ovaj post zbog nekog nepostojeceg razloga zelim posvetiti svojoj Azri...
Proljetni dan u januaru :)
Evo nisam bas duuugo pisala i vec sam zapravo prestala da pisem...ali eto...ipak ce za dva dana godina dana od mog prvog posta... 
Ugl. kao sto i naslov kaze juce nas je iznenadilo prelijepo vrijeme...bas nekako kao da nam dolazi proljece...jeste da je evo opet vani neki vjetar, oblaci i puno nize temperature ali ja i Azra (Lolla ) smo juce obule starke (nakon toliko dana u onim uzasno teskim cizmama 
),obukle tanke,proljetne jaknice i fotoaparatom uhvatite barem djelic tog preeelijepog dana.
Evo malo slikica...da nam brze dodje proljece :)...
Lolla 
Rijeka,sunce i vjetar u kosi mmm
Azra (Don't be afraid...of spiders 
)
Am a dreamer but when I wake,You can't break my spirit - it's my dreams you take.
Going to prison...again 
Let the sun shine
To bi bilo sve za sada...joj nadam se toplijim danima...proljetnim...kad sve mirise na proljece...
A ono najdublje...to mu dodje koža?
Zasto svaki put u toj nekoj cudnoj zanesenosti obecavamo zvijezde i kosmos kad znamo da su oni nedokucivi jednim obicnim ljubavnicima?
Zasto obecavamo odlazak na kraj svijeta kad ni sami ne znamo gdje je on?
Sestro,
Ako si od onih koje razumiju nerazumljivo, i vjeruju u nevjerovatno,drugim rijecima,ako previse romanticnosti lose utice na tvoje zdravlje,sjeti se:
ako djeluje suvise dobro da bi bilo istinito vjerovatno i nije istinito.
Ako ti se desila ljubav na prvi pogled,trazi drugo misljenje.
I zato:
ako vidis princa na bijelom konju koji bi da te spasi...ukoliko je na filmu-uzivaj.
Ukoliko je to stvarni zivot...zovi hitnu pomoc!!!
I strah se boji straha...pa se ti boji nekoga ko se boji...
Bila jednom jedna prelijepa princeza, vrlo pametna, ali prilicno nesigurna i suvise sklona zaljubljivanju. Setala je sa svojom dadiljom po obali jezera.
"Ah, nano" ,jadikovala je princeza, "kad cu ja naci princa na bijelom konju? Sanjarim o njemu, o njegovom zlatnom zamku...Ne znam vise kako da ga nadjem. Spavala sam kao klada, izgubila sam na tone cipelica...samo mi jos nedostaje da poljubim zapca!"
"Uzgred, miledi, pogodite ko ide?"
Princeza je pogledala pored sebe i zamislite samo njeno iznanadjenje kad je ugledala zapca na obali lagune.
Zeljno se priblizi i klekne da ga bolje osmotri.
"Nano, vidi! Ovo je zacarani zabac!"
"Kako znas da je zacaran?"
"Odmah se vidi da je sretan?"
"Pa dobro, miledi, recite mu nesto da vidimo hoce li odgovoriti."
"Kako sam samo nervozna! A sta da mu kazem?"
"Da ste i Vi ocarani."
"Ne usudjujem se da mu se obratim. Sta da radim, nano? Da ga odmah poljubim ili mislis da treba da se presvucem? Da pustim kosu ili da je skupim u pundju? Hocu li mu se dopasti? Hoce li biti strastven?"
"Izvinite, miledi", prekinula ju je dadilja. "Zar Vi toliko razbijate glavu zbog jednog zapca?"
"Draga moja nano, ovaj gadni vodozemac moze da krije samo prvoklasnog princa."
Ogromno bijese njihovo iznanadjenje kad zacuse kako im se zabac obraca:
"Ne plasite me se, molim vas. Ja sam jednom bio prelijepi princ, ali cini jednog pakosnog vjesca pretvorile su me u zapca i carolija moze biti skinuta samo ako me poljubi jedna cedna,vjerna sanjalica."
"A nije Vam dovoljno da bude samo sanjalica?", upita ga princeza, vec rijesena da ga poljubi.
Ali dadilja je prekinu i obrati se zapcu:
"Kako da znamo da ne lazete?"
"Ja sam nesposoban za lazi!", odgovori zabac.
"Zacarali su me upravo zbog lazi. Zato me je pretvorio u zapca, ali me je onemogucio da lazem. Vjerujte mi!"
"Vrlo dobro" , rece dadilja, "ali pre nego sto bilo sta odlucimo zanimaju nas Vase namjere."
"Imam najbolje namjere" , uvjeravao ih je zabac.
"Posto samo jedan njen poljubac moze ponovo da me pretvori u princa, ja bih joj onda ponudio brak, otisli bismo da zivimo u zamku mojih roditelja, ona bi se odrekla svog prezimena i uzela moje, isla bi sa mnom na sva zvanicna desavanja i strogo bi se pridrzavala kraljevskog protokola, vodila bi brigu o zamku, gajila djecu i odrekla bi ih se u slucaju razvoda."
"I to je to?", upita dadilja.
"Da!", odgovori zabac. "To bi trebalo da je cini sretnom."
Princeza i dadilja se udaljise od zapca na nekoliko minuta da razmotre odluku.
Te veceri su jele zablji paprikas.
Cica mica i gotova prica!!!
Kre-kre.
Nista ne pruza vecu sigurnost od zelje!!!
I tad tisina postaje sve glasnija
-Postoji li slucajnost?-
-Naravno.-
-Jesi li siguran?-
-Nisam.-
-Volim te-
-I ja tebe-
-Zasto nikad ne kazes to?-
-Zar moram govoriti?-
-Znaci ne volis me?-
...
-Zar mi nista ne vidis u ocima?-
-Vidim ocean...-
-Valovi?-
-Da-
-To su moji osjecaji...prema tebi.-
-Objasni mi to.-
-Ovo more nikad ne miruje.-
...
I trazila sam gradovima odgovore i rijesenja. A sta na svijetu svega nema. I dok polako sve gubi smisao i na kraju sva pitanja blijede...ti imas mene a ja samo kule od pijeska. I gradim...rusim...valove...i sve je sum tvojih rijeci i sve je eho tvog cutanja.
-Postoji li slucajnost?-
-Ne-
-Jesi li siguran?-
-Naravno.Tu smo samo ja i ti.-
Kada vjetar uznemiri zito
Vjetar je uznemirivao zito kao sto dijete uznemiruje neko pospano mace koje pokusava da pronadje san.Opet je prosao pored nje.Ne osvrnuvsi se,ali ipak njoj se cinilo da ju je on pogledao,kraickom oka i da je na njegovim krvavo crvenim usnama opazila nesto sto je nevjerovatno podsjecalo na zadovoljni smijesak...
Noci su postajale hladnije,ali ipak posebno ugodne.Djevojka je stajala medju zitom.Njenu crnu,dugu kosu vjetar je nosio u zrak i mjesao je sa crnilom neba.
Djevojka je plakala.Njeno je lice izgledalo kao da su se po njemu prosule zvijezde napustivsi nebo.Vjetar joj je brisao suze,nosio ih daleko,daleko na njegove usne koje ih nisu ni primjecivale.
Kisa je zapadala.Djevojkina haljina je bila potpuno mokra.Ona se nije pomicala.Kisa joj je odgovarala.Djevojka je voljela kisu.Tada ni vjetar nije mogao znati da li ona place.
Zito ju je pokrilo,zvijezde su je obasjale,a nocne ptice su joj pjevale najljepsu uspavanku.
Usetao je u njen san tiho kao lopov i pokrao joj svu ljubav,sve suze,sve zelje i zadrzao ih za sebe.
Ona se je budila jos umornija,jos iscrpljenija,od silne borbe sa svojim srcem i sa pohlepnim lopovom.
Vrijeme ih je bacalo jedno drugom,a zatim ih ponovo razdvajalo,kao sto se valovi razbijaju o grebene.
Pred njima se isprjecio zivot.
Na velikom,plavom platnu nacrtana je slika.Na njoj je zito i dvije siluete,zagrljene.Jedna predstavlja zbunjenu djevojku,a jedna zaljubljenog djecaka.
Vjetar im je mrsio kose,vezao im ruke oko njihovih strukova.
Njegove tajanstvene oci sada su gledale samo nju,njegove krvave usne sada su zeljele samo njene poljupce.
Ona ga je gledala zbunjeno,uplaseno,ali ipak sa nekim pobjedonosnim sjajem...
Prisla mu je blizu,a zatim se okrenula i napustila sliku.Napustila svoje zelje...Djevojka se zaljubila u vjetar.
Definisi nedefinisano
Sve do juce nisam poznavala samu sebe.Shvatila sam da bol nije bol,da ljubav nije ljubav,da sreca nije sreca.Shvatila sam da je sve stvar nasih osjecaja,te nacina na koji ih dozivljavamo i prihvatamo.Pocela sam primjecivati mnoge stvari na ljudima koje prije nisam vidjela.Nisam sigurna da li je to do njih ili do mene.Jako su me poceli zanimati ljudski osjecaji,pa sam odlucila posmatrati druge,s obzirom da sama sebe nisam mogla prouciti.
Cinilo mi se lakse staviti sve na papir pa sam pocela zapisivati.Bili su to citati,crtezi,svrljotine,nedovrsene recenice i besmisleni dijalozi.Poslije je sve pocelo dobivati smisao i oblik.A onda je dosao on i pobrkao sve kockice,sve price,recenice,citate koje sam tako brizno skupljala i promjenio im smisao.Sve je trebalo poceti iz pocetka.Kao kada treba prepraviti savrseno sastavljen tekst zbog jednog zaboravljenog zareza koji te tako bode u oci i ne da ti mira.Nisam sigurna da li sam ga zvala,da li je on bio produkt mojih zelja i osjecaja ili je jednostavno to bila sudbina (ako ona uopce postoji).Uglavnom dosao je iznenada,ipak se nisam uspjela ni pripremiti.Mozda je u tome bila i bit toga svega.Jer nepripremljen najbolje mozes preispitati sam sebe.To mi se i desilo.On je procitao ono sto sam ja tako dugo pokusavala.To me je zacudilo.Tako lako? Ipak ja nikad nisam bila jednostavno stivo.
Odjednom mi je tudje misljenje postalo manje vazno.Ne na onaj nacin da ne marim za tudjim osjecajima,vec na onaj kada me nije briga kako ce tudje rijeci utjecati na mene.Odlucila sam ne obracati paznju na njih i uskoro mi se pocelo ciniti da me ljudi puno vise cijene (iako me to tada nije zanimalo).
Bilo mi je vazno postovati sebe i zakljuciti kako me je on uspio tako lako procitati.
Postala sam sretna.Prestala sam da tragam za onim sto je nemoguce naci.Bilo mi je vazno da je bar jedna osoba definisala nesto nedefinisano.Ipak barem jedno razumije nerazumljivo stivo nepoznatog pisca.
Zauvijek...u tisini...
"Te noći sam joj oćutao najlepše riječi koje znam...Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim..."
Poklonio mi je tisinu...prekrasnu...tihu...draza mi je njegova tisina,nego moje rijeci...jer taj mir govori,a moje su rijeci tek brzi bijeg od zbilje...
Tamno je nebo...zvijezde nas slusaju...mi cutimo...a one nas slusaju...one cuju ono sto ja ne cujem...
Voljela bi cuti to sto ti ocutis...tada bi bila bliza zvijezdama...kako im zavidim...
Pjevao si pjesmu...divna je...znas zasto? jer si pjevao bez rijeci...pa sta su zapravo one...imaju li ikakav smisao?sta one zapravo vrijede ako znam da u sebi skrivas nesto drugo...meni nepoznato...tebi poznato...
"Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo..."
Da li postoji sadasnjost ili je svaki nas korak tek korak ka proslosti?Da li postoji buducnost ili je to tek san za bolje sutra...Ostaje mi samo proslost...jer izgovorene rijeci urezuju se tako duboko i ostaju u toj proslosti nepomocne....
Tisina poznaje sadasnjost...ona je cini...sadasnjost smo mi...tisina cini nas.
Rekao si zauvijek...Zar to postoji? "Zauvijek" mi niko nikad niej obecao...mozda se bojim nepoznatog...sadasnjosti,proslosti,buducnosti...mozda se bojim poznatog...rijeci,tisine,sebe...Postoji li ta fobija?Fobija od zauvijek?Fobija od sada?Sada se bojim tako zeljenih rijeci...Sada mi je zao one tako nelagodne tisine koja je prekinuta tako iscekivanim rijecima:
"I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji..."
There's just too much that time cannot erase...
Rekli su da samo trebas posloziti svoje osjecaje i da rijeci same dolaze.Tako lako?
Ja se trudim i pokusavam ali uvijek naidjem na slijepu ulicu,poklopi me mrak i sve sto sam svo ovo vrijeme brizno skupljala i polako slagala raspadne se na jos sitnije dijelove,a ja ih skupljam brzo kao da se bojim da ce negdje nestati.Sve uspomene,sve poglede,sve rijeci,sve tajne...
Stajem...Biram sebe pored tebe.Mozda me zato mrzis?
"Ima li jos danas medju nama stepski vuk? Ima li,dakle,jos cudnih,nesavitljivih i do bola usamljenih stvorenja,koja se beskrajno cude ispraznosti zivota i stravicno plase svoje komplicirane posebnosti?Ima li jos onih koji istinski ljube ljudski rod,a ne razumju ga,koji zude za malo ljudske topline,paznje i samilosti,a bjeze od ljudi kao kuge?
Ima li neutjesnih placenika cija okamenjena srca lebde u praznini svijeta,tragicnih heroja koji u svijetu idolatrije traze svoje zvijezde vodilje i koji u vremenu posvemasnjeg zaborava i otupjelosti vapiju za spasonosnim trackom nade?Ima li jos uopce nesretnih zaljubljenika u slobodu i strasnih kockara sa sudbinom?"
Kako jedna potpuno nepoznata osoba moze poznavati moje osjecaje toliko bolje od mene.Toliko bolje ispricati moju pricu i staviti tacku na i...
To je sve sto sam htjela da kazem.Opet nepotpuno i nerazrijeseno...
Ostaje mi samo nada da cu jednog dana uspjeti napisati cijelu pricu ili bar procitati rijeci nekog stranca koji je stavio tacku na i.
Ej volim te najvise na svijetu
Volim te najvise na svijetu...mislim da je takav pocetak potpuno prikladan...hocu da znas da si mi ti najvaznija osoba...i da mi niko nikada nece biti vazniji
Evo pisem ti ovo...ovaj post posvecen tebi...mozda ga ne bi pisala da ne ides toliko daleko od mene...u to meni tako mrsko Sarajevo...ali ipak i da ne napisem ovo vjerujem da bi i tad znala koliko te volim i koliko mi znacis...
Ti si jedina osoba koja me potpuno razumije...koja mi daje NAJBOLJE savjete i pomaze mi kad mi je najteze...jedino se pored tebe mogu isplakati i da mi poslije toga bude bolje...
Onda onih milijun puta koliko si me uspjela nasmijati,razvedriti...koliko su me puta bolili svi misici od smijanja na tvoja prosipanja i hajke...
Rekla si mi koja ti je omiljena pjesma...tesko je to kod tebe saznati...rekla si NARKO...uh i ja je volim...a tek onaj spot...
Znas sta si jos rekla...onaj put na plazi...kad sam se rasplakala ko kisna godina...rekla si dolaziti za praznike,raspuste,vikende...nemoj da ne dodjes...i drzi taj mobitel upaljenim uvijek!!! Jesi cula!!! Zovem te svaku noc...dogovor je dogovor...hej pa nece nas tih 300 kilometara sprijeciti da jedna drugoj,kao i svake noci,ispricamo sta je bilo vani i tako to...
Ej Jack gle ove pjesme...a sto je jos rozi sal 
meni je i dalje on malo...ahm ahm...
Haustor - Sal Od Svile Lyrics
Ja sam bio pogresan
Kad sam ti stavio ruku na rame
Tamo je drzao dugo
I govorio rijeci
Ja sam bio pogresan
Kad sam trazio da mi kazes
Koja si strana
Postoje pravila igre
Ti znas da ne mozes sama
Ispod svih tih zastava
Sto vijore svud oko nas
Ne postoji mjesto
Gdje mogla bi stati
Visoko dignuti ruke
I pjevati nasu pjesmu
I pjevati nasu pjesmu.
Protiv volje umijesan
U staru zavjeru strana
U staru zavjeru nada
Ja sam jednoga dana
Slucajno nasao put
Ispod svih tih zastava
Sto vijore ...
Kapi s oboda
Sada padaju na uze i gun
Ja sam slobodan
Neka s moga vrata vijori sal od svile ...
Kapi s oboda
Sada padaju na uze i gun
Ja sam slobodan
Neka s moga vrata vijori sal od svile ...
Evo sad mi se opet place...a rekla sma da necu...nekako mi...a sve mi je tako brzo proslo...jos sad kad si rekla da ti predavanja pocinju 17. nisam se uspjela pripremiti...prije mi cinilo tako daleko a sada...sada vec trazis peglu i ves masinu za stan...
Hocu da znas da niko nije vrijedan tvojih suza...da si ti jedna predivna osoba...i hocu da znas da ovdje u Bihacu imas jednu curu koja ce te UVIJEK voljeti i koja te ne da nikome na svijetu...Vjeruj mi niko nije vrijedan tvojih suza...
Jooj koliko smo se puta posvadjale...ali one bezvezne svadje...cija je majica...ko ce ici na net...i onda na kraju kompromis
Nikad posvadjane duze od 5 minuta...
Balasevic-Kad odem
Kad odem,
kad me djavo isprati glavnim sokakom
i kad mesečina zaveje moj trag,
nemoj tugovati jer jednom svakom
mali nemi slavuj doleti na prag.
Kad odem,
kad zamumla vetar zimske očenaše
i kad mrtvo lišće potera u kas,
za kaznu prognaće i tamburaše,
zbog pogrešne pesme u pogrešan čas.
Hej, budi jaka ti,
najlakše je plakati.
To nam samo Gospod svira
jesenju sonatu.
Snio sam vrata u tom suvom zlatu,
strah me da prodjem, al' proćć ću.
Znam, laf si stari ti,
nemoj sve pokvariti,
kresni samo jednu sveću
na svetog Jovana.
Ne čuvaj dugo pepeo tih dana,
kad jednom odem, a poći ću.
Kad odem,
kad u prozor staviš prvu hrizantemu
i kad popucaju divlji kesteni,
ne pali uzalud fenjer na tremu
kad me otmu magle jedne jeseni.
Hej, budi jaka ti,
najlakše je plakati.
To nam samo Gospod svira
jesenju sonatu.
Snio sam vrata u tom suvom zlatu,
strah me da prodjem al' proći ću.
Znam, laf si stari ti,
nemoj sve pokvariti,
kresni samo jednu sveću
na svetog Jovana.
Ne čuvaj dugo pepeo tih dana,
kad jednom odem, a poći ću.
Kad jednom odem...
Nemoj me ubiti zbog slika...potrudila sam se da ih iskopam
Volim te PUNO...
I bilo...
Evo ja cu kao pisati novi post...hmmm...hmmm...pa nis...dosla sa mora...pocrnula...fino...fino mi stoji bijelo...hahhah...tako.
Bilo fino,bilo sunca,bilo slano,evo kosa mi sad ljepsa od soli tj.
I da bilo narukvica...to da...ajjjjjj volim narukvice...bas su mi...mmm...i bilo sladoleda od karamele...aj to volim i onda jos sladoled od kokosa pa onda ima okus karamele i kokosa...
I bila noc...
Jos bi nesto pisala ali sam umorna...za tipkati?
Pa eto...nije bilo...nek i nije...
Aha...dobila sam ruzu...heheh...u gradu...dao mi neki...crvenu...bas mi je fina...volim ruze...crvene...eto tek da znas...
I bilo je onih sarenih kamencica...volim sarene kamencice...
I bila jedna papiga...i slikali se ljudi sa njom...jadna papiga...sva tuzna...reci da znas kako joj je! Ma da zaboravila sam...ona je tek samo zivotinja...Zar ne? Zato ne treba slobodu...Covjek ne treba slobodu? Je li? Sad je to vec pitanje...Skrenu sa teme...ili sam do nje tek dosla?
Uglavnom...
,narodnjake
,materijaliste,bljuzgu
<
,zmija,starosti,straha
